danas je 21.11.2024

Input:

2024.03.1.2 Zastara po novoj ustavnosudskoj praksi

2.10.2024, , Izvor: Verlag Dashöfer

2024.03.1.2 Zastara po novoj ustavnosudskoj praksi

Filip Galić, dipl. iur.

Jedan od temelja građanskopravnih odnosa je da se preuzete obaveze moraju izvršiti. To je elementarno načelo sukladno čl.9. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Naravno, kao i svako pravilo, ono ima svojih iznimaka, a nema jasnije iznimke od one propisane odredbama ZOO-a iz članaka 214. – 246.

Još jedno od pravila je i da dužnik nije dužan ispuniti obavezu koja je zastarjela. Preciznije rečeno, zastarom prestaje vjerovnikovo pravo zahtijevati ispunjenje obaveze. Dužnik se na zastaru mora pozvati je sud na zastaru ne pazi po službenoj dužnosti.

Važno je napomenuti da zastarom obaveza ne prestaje, bez obzira što je ista kao institut svrstana u poglavlje Zakona koji propisuje prestanak obaveza. To je institut kojim se samo onemogućuje vjerovnika da naplati prisilnim putem svoju tražbinu, ukoliko se na nju pozove dužnik. To je način sankcioniranja pasivnosti vjerovnika i sprečavanje da se dužnika drži u neizvjesnosti kada će točno biti pozvat podmiriti potraživanje. Vrijeme potrebno za zastaru ovisi o kakvoj se obavezi radi. Najkraće rečeno – osnovno pravilo je da vrijedi petogodišnji zastarni rok, dok su drugi zastarni rokovi propisani odredbama ZOO-a.

Naknada štete je jedini pravni osnov koji razlikuje subjektivni i objektivni rok. Subjektivni iznosi tri godine otkako je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je to učinila, a pet godina otkako je šteta nastala. Oko tog osnova postoje brojni prijepori te ćemo se posebno osvrnuti na aspekt toga otkada teče koji rok.

Čl.215. ZOO-a govori da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, međutim, jasno je iz dikcije samog članka, ali i drugih odredbi ZOO-a da je dosta toga prepušteno sudskoj praksi.

Naime, kako je već rečeno, neki zakonski rokovi doista jesu definirani na način da se moraju sagledavati od slučaja do slučaja, a prvo što pada na pamet je početak tijeka zastarnog roka za tražbine naknade štete. Subjektivni rok iznosi tri godine, a teče od trenutka kada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je to učinila.

Navedena formulacija samo na prvu djeluje nedvosmisleno, međutim,