2023.03.1 Članak
Andrea Skorin
Gore2023.03.1.1 Ugovor o doživotnom uzdržavanju u sudskoj praksi
Zrinka Prlić, dipl. iur.
Ugovorom o doživotnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja, a ukoliko nije drugačije ugovoreno, ugovorom o doživotnom uzdržavanju obuhvaćene su i sve pripadnosti stvari ili prava koji su predmet toga ugovora.
Da bi ugovor proizvodio pravne učinke mora biti sastavljen u propisanoj formi i to u pisanom obliku ovjeren od suca nadležnog suda ili potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta, a prilikom ovjere ili sastavljanja ovlaštena osoba bi trebala ugovorateljima pročitati ugovor i upozoriti ih na njegove posljedice.
Cilj zaključenja ovoga dvostrano obvezujućeg pravnog posla kojim svaka od stranaka preuzima određene obveze i prava ne ispunjava se zahtjevom jedne ugovorne strane drugoj da se obveze ispune već ih je strana koja se na njihovo ispunjene obvezala dužna ispuniti bez zahtjeva i traženja na ispunjenje od druge ugovorne strane.
Ugovor o doživotnom uzdržavanju podrazumijeva humane i korektne odnose ugovornih stranaka, odnose u kojima svaka ugovorna stranka ispunjava ugovorom preuzete obveze.
Do zaključenja ovakve vrste ugovora dolazi najčešće u izvanrednim situacijama kada je nekome potrebna pomoć u svakodnevnom životu zbog zdravstvenog stanja ili nemogućnosti samostalne brige o sebi. U sudskoj presudi Gž- 721/2017 Županijski sud u Zadru navodi da se u konkretnom slučaju radilo o primatelju uzdržavanja s teškim oboljenjem i očekivanim smrtnim ishodom, a poduzete mjere liječenja trebale su produljiti život bolesnika i poboljšati njegovu kvalitetu bez prognoza o duljini preživljenja jer je to individualno i ovisi o drugim čimbenicima koji su različiti od slučaja do slučaja, utvrđeno je da je stanje primatelja uzdržavanja neizlječivo, da je bilo jasno da pacijent ne može ozdraviti, ali da se kemoterapijom mogao produžiti njegov život, pa slijedom toga prvostupanjski sud zaključuje kako, bez obzira na činjenicu što je u trenutku zaključenja Ugovora pok. primatelj uzdržavanja bio u iznimno teškom stanju taj Ugovor nije izgubio karakteristiku aleatornosti, bitnu za valjanost takvog Ugovora budući da vrijeme smrti nije bilo i nije moglo biti poznato i to zato što se u vrijeme zaključenja istog primatelj uzdržavanja aktivno liječio (primao kemoterapiju) pa nije bio u takvom stanju da se smrt mogla datumski prognozirati. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da upravo do zaključenja ovakve vrste ugovora dolazi u situacijama kada je određenim osobama potrebna pomoć u liječenju, a čega je bio svjestan i primatelj uzdržavanja budući da iz provedenih dokaza ne proizlazi kako bi bilo dvojbeno da je ovaj Ugovor zaključen uz potpuno…
